Kad sam prvi put čuo za Calw, naravno da me je to odmah asociralo na kalvinizam, makar znam da je Jean Calvin bio Francuz i da je najviše djelovao u Francuskoj i Švicarskoj. Promašaj, naravno, moj, jer je Calw dobio ime po istoimenoj grofovskoj obitelji koja je ovdje izgradila svoje dvorce, a gradić se prvi put spominje već 1075. godine.

Calw je razmjerno malo mjesto, ima svega dvadesetak tisuća stanovnika, pa je, kao i mnoga druga okolna, uvijek bilo i uvijek će biti u sjeni 18 kilometara udaljenog Pforzheima i dvostruko daljeg i gotovo trideset puta većeg Stuttgarta. Ali, kako ono kažu, nije sve u veličini :) – Calw se, naime, itekako ima čime ponositi, jer je u gradiću rođen jedan od najvećih književnika svih vremena, nobelovac Hermann Hesse. Odmah ću reći: nema gdje ga nema, „i u mraku i u zraku“, ali o tome ću kasnije, ipak je najbolje redom.

Naći parking u starom dijelu grada nije lutrija već nemoguća misija, pa parkiram malo prije, prekoputa katoličke crkve svetog Josipa. Možda je bilo i boljih opcija, ali osim što želim vidjeti crkvu, pozornost mi privlače i osobe koje čekaju u dvorištu župnog ureda. Može neko pomisliti da sam rasist, ali ne mora čovjek biti to da bi, čim ih vidi, shvatio iz kojeg kraja svijeta su nevoljnici stigli. Vjerojatno postoje nekakvi termini ili lista čekanja, jer ću ih isto toliko zateći na istom mjestu i nakon višesatnog obilaska grada.

Krstionica, oltar, propovjedaonica, postolje za Gospin i kip zaštitnika, čak i ono za svetohranište, izrađeni su od grubo obrađenih kamenih gromada. Na panou u kutu biblijski citat na talijanskom, ali to je samo ostalo takood posljednje mise, jer se ovdje dolaze moliti katolici iz više od četrdeset država. U predulazu goticom ispisane spomen-ploče davno umrlim utemeljiteljima župe, osnovane 1885. godine, a na pročelju, iznad vrata, te na rukohvatima, biblijske scene u bakrorezu.

M.J. | Bljesak.info / Česma Hermanna Hessea

U stari, ali i današnji centar, preko jednog ću od desetak mostića na rijeci Nagold. Dobro, nisu baš mostići, rijeka se gdjegdje razbaškarila, pa je na jednom dijelu napravljen i vještački vodopad, pored kojeg ostatak vode teče niza stepenice, kao da, eto, voda ima noge, pa joj ih sazidali da ne svrata, a nemali „ostatak ostataka“ ispod jedne od modernih zgrada. Na drugom mjestu nadležni su odlučili ne zarobljavati je u korito i to je okupljalište nekoliko stotina pataka i gusaka u čijem društvu, bacajući im mrvicu po mrvicu kruha, živce liječi samotnjak srednjih godina.

Svaki, i najmanji njemački gradić brižljivo čuva svoju arhitektonsku povijest – da, one kuće stare stotinama godina čiji su zidovi sve do krova „ispopriječani“ debelim hrastovim gredama, obojenim tako „šućmurasto“ da sam, davno, kad sam se prvi put obreo u Njemačkoj, naprosto ostao zabezeknut. E, na tom planu Calw, recimo, predstavlja prilično negativan primjer – dok su u drugim gradićima i gradovima četvrti sa starim kućama sačuvane „u komadu“, ovdje se na mnogim mjestima, bit će iz još vremena dok gradski oci to baš i nisu smatrali bitnom stvari, kočopere novogradnje, sa tek simboličnim obilježjima stare arhitekture. Dijelom je to, pošto gradić leži u kotlini, uvjetovano i nedostatkom prostora, zbog čega su na nekim mjestima podzidana čitava brda kako bi se na njima postigla odgovarajuća statika terena i prostor iznad podzida mogao iskoristiti za gradnju.

Neke od sačuvanih starih kuća ipak se obnavljaju u starom stilu, samo što grede nisu otesane nego odrezane po mjeri. E sad, gdje je bauštele, tu je i našeg svijeta: po jedan iz Hrvatske, Srbije i Slovenije, dvojica iz Bosne, kažu „od Gradačca“ i „od Kaknja“. U šali se raspitujem ima li kakvog posla za mene, a oni mi gotovo uglas odgovaraju da dobrih radnika uvijek treba i ako stvarno želim... Poziram s mistrijom u ruci, to, eto, i ja dajem skromni doprinos njemačkom gospodarskom čudu :) „Prigovaram“ im, zbog rezaneih greda, da su arhitektonski krivotvoritelji, oni kažu da tesara više nema, a onda im pričam od najpoznatijem KV tesaru sa ex-Yu prostora, Halidu Bešliću, i o tome kako su ga, dok je, prije nego što je postao pjevačka zvijezda, radio taj posao, kolege znali zamoliti da on pjeva, a oni će odraditi i njegov dio posla. Čude se, znaju samo Halida pjevača, nisu znali za Halida tesara.

M.J. | Bljesak.info / Jugoslavija u malom

Tako će, eto, neka stara zdanja ipak biti sačuvana i za nove naraštaje, uz ona koja su davno konzervirana i, uz redovito održavanje, izgledaju kao da su pravljena jučer, mada su im na nadvratnicima i po kamenim megalitima u zidovima zapisane godine od kojih su prošla po tri stoljeća, u nekim slučajevima i više od toga. Gdjegdje su sačuvani i čitavi nizovi starih kuća, gdjegdje i po čitava omanja ulica u kojoj su samo one, ali također i poneki detalj koji vrijedi izdvojiti, kao, primjerice, lučni prizemni ulaz iznad kojeg stoji ime Gottfrüda Stroha i godina 1790. ili crvenobijela kućica zatrpana drugim, puno većim, pa joj viri samo krajičak, a znamenita je što su se na nju nekad naslanjala Vanjska vrata, jedan od ulaza u stari grad. Grad je inače bio utvrđen, a danas je, više za turističko pokazivanje, rekonstruiran omanji dio nekadašnjeg gradskog zida, visok kojih sedam-osam metara, s nadstrešnicom za stražu i posadu. Posebna priča je građevni kompleks s druge strane Nagolda, u novijem dijelu grada, gdje je, uza samu riječnu obalu, smještena trgovačko-stambena zgrada, danas prilično modernizirana, ali sagrađena između 1788. i 1790. godine na mjestu gdje je do 1692. godine stajala gradska bolnica. Kasnije će dugo vremena služiti i kao gradski zatvor. Na zidu joj je iz tog vremena ostao metalni grb i dvije spomen-ploče, jedna koja podsjeća da je tu sada nedostupan muzej igračaka „Reichert“,druga sa detaljnim podacima o građevini. Sačuvana je i prekrasna trokatna zgrada osnovne škole s kamenim grbom Njemačke na pročelju; u dvorištu joj, po dječjem igralištu, nekoliko velikih komada kamena, bit će nekakva umjetnička instalacija, i betonski stol za stolni tenis. E, kad smo kog toga, evo i jedan zanimljiv podatak: za ovdašnji stolnoteniski klub, jedan od poznatijih u Njemačkoj, svojedobno je nastupao i veliki Dragutin Šurbek, najbolji jugoslavenski stolnotenisač svih vremena. Zgrada srednje škole je, pak, po svemu sudeći, dio nekadašnjeg samostana, debelih hrastovih ulaznih vrata s izrezbarenim pomalo šaljivim prizorima iz života dvoje ljudi, a na jednom od unutarnjih zidova veliki mural sličnog motiva. I iznad glavnog ulaza murali, na jednom i grb Calwa, te deviza „Jedinstvo (nas) čini jakim“.

M.J. | Bljesak.info / Đe si, Hermanne, kućo stara! :)

Spomenuh zgradu uz rijeku iz 1790. godine, a pored nje počinje najvažniji gradski most, prozvan po svetom Nikoli. Sve su pite pitice, samo je burek pitac, rekli bi u Bosni; u Calwu su svi mostovi mostići, samo je ovaj mostina, i to ne po širini ili dužini, već po važnosti i izgledu, budući da predstavlja jedno od najljepših mjesta u gradu. Nasred mosta prolaznike dočekuje osobno Hermann Hesse. Blago odsutan i zamišljen, ali vedar za čovjeka koji je pisao „Sidarthu“, „Demiana“, „Stepskog vuka“... Pada poneka kap sitne kiše i najradije bih Hermannu uzeo šešir iz desne ruke, ali ne da :) no zato strpljivo pozira dok nas ne uslikaju.

Svega nekoliko metara dalje, na sredini mosta, gotička kapelica, također posvećena svetom Nikoli. Minijaturna je, unutra bi moglo stati svega nekoliko osoba, pretpostavljam da misa u njoj nikad nije ni izmoljena. Izgrađena je 1400. godine, a pri jednoj od obnova, 1926. godine, na pročelje su postavljene dvije figure, ne, kako je uobičajeno, svetaca, već tkača i splavara, zanimanja koja su obilježila gospodarsku i opću povijest grada.

S druge strane mosta opet Hesse, odnosno njegova česma; četiri slavine i nobelovčev brončani reljef. Na zidu citat iz njegove priče „Djetinjstvo“, a trg do mosta također nosi ime po njemu. Ništa čudno što ga najviše ima u ovom dijelu grada, jer je u mnogim svojim djelima spomenuo most i kapelu svetog Nikole te okolni prostor.

U gornjem dijelu starog dijela grada je njegova rodna kuća, obilježena pločom na zidu s još jednim reljefom. Hesseovi su tu živjeli svega sedam godina, od 1874. do 1881., a mali Hermann je tu zakmečao 1877. godine. U kući je sada smještena prodavaonica „Mode Schaber“. Na suprotnom kutu kuće spomen ploča Hermannovoj majci Mariji, rođenoj u dalekoj Indiji, gdje je njen otac Hermann Gundert, lingvist, pisac i izdavač, otišao biti misionarem. Marija se udala za Johannesa Hessea, a oboje su bili evangelički misionari, da bi se iz Indije vratili u Calw. Mali Hermann, budući nobelovac, očito je dobio ime po djedu. Meni ostaje nejasno zašto je na spomen-ploči samo Marijino, a ne i Johannesovo, možda zato što je ona bila i prva učiteljica engleskog jezika za visoke škole u Württembergu. Po cijelom gradu traju pripreme za Božić, a ispred kuće Hesseovih parkirana prikolica s povelikim buretom vina.

U rodnoj kući, dakle, prodavaonica, a sve vezano za Hesseov život smješteno je u „Kući Schüz“, nazvanoj po nekadašnjem vlasniku, liječniku i botaničaru dr. Emilu Schüzu,sagrađenoj 1813., gdje se od 1991. godine, osim gradske galerije, nalazi i nobelovčev muzej. Ovaj put ga, osim nešto malo eksponata u predvorju, neću vidjeti – zatvoren je zbog renoviranja i neće raditi narednih mjesec dana :( Sto sreća pa sam mlad i čitav život je preda mnom :) I da, jedva nađoh„KućuSchüz“, iako sam pola sata prije prošao svega desetak metara od nje – ulaz joj zaklonila pozornica podignuta u sklopu priprema za predstojeće blagdane. Troje prolaznika mi nije znalo reći gdje je, a onda naiđoh na neku Rumunjku iz Târgu Mureșa koja me uputi tako da nikako nisam mogao promašiti.

Stranaca je, kao i drugdje po Njemačkoj, mnogo i to se itekako primijeti na ulicama. I jedini ulični svirač danas, a i on je prislonio gitaru uza zid, iz Slovačke je. Mjesto za svakodnevni nastup dok ga zima ne potjera kući našao je na maštovito uređenom pločniku: na svakoj kocki dva slova pa svako traži ili svoje ili inicijale sebe i još nekog :) Autor neki Hauber, 1998., i to piše na kockama.

M.J. | Bljesak.info / Jedini ulični svirač odmara

Hesseu u Calwu nije kraj u njegovom muzeju, jer na još nekoliko mjesta u gradu, uglavnom visoko na zidovima, stoje citati iz njegovih knjiga, a od rodne kuće, pored gradske evangeličke crkve, prema gornjem dijelu grada i okolnim šumarcima vodi „Put Hermanna Hessea“. Bježao, bit će, od ljudi i gradske gužve. Obilježen je panoima, a na svakom poneki podatak o okolnim zgradama i Hesseovoj vezanosti za njih, kao i novi citati iz piščevih knjiga. I još: Hesseovi su od 1889. do 1893. godine živjeli u nekadašnjoj Gradskoj kući, sagrađenoj 1700. godine, odakle je, kaže turistička tabla, „sin Hermann posjećivao škole u Göppingenu, Maulbronnu i Cannstattu“.

Naravno da ću svratiti i u crkvusvetih Petra i Pavla. Što reći o građevini koja se spominje već 1262. godine? Srušena pa obnovljena 1634., pa opet 1692., da bi 1884.-1888. godine uslijedilo proširenje i uređenje u neogotičkom slogu, s tim da je ostavljen stari, gotički toranj. Puno dobrih detalja unutra, a najzanimljiviji propovjedaonica i spomen-ploča o uspostavi vjerske reformacije. Vani ih je još više, na sve strane po zidovima natpisi goticom, koju danas jedva znaju pročitati i mnogi Nijemci. Visoko na zidu desno od ulaza ženska glava kojoj je neko – kako, to je teško i pretpostaviti – u usta ugurao zgužvan papir. Pod samim krovom sunčani sat, malo veći nego na drugim crkvama, izblijedio od sunca i duga vremena. Ispred nekoliko djela moderne umjetnosti, uz ostala, i tri drvene skulpture ljudi od kojih je srednja muškarac privezan za stup i – dakle, dva metra od crkve – potpuno gol, vidi mu se čak i piša :) Još bliže crkvi poprilično urnebesan umjetnički izričaj: žena, visoka, stasita, u haljini ukrašenoj izrezbarenim životinjama, što bi u Bosni rekli „jakih leđa“, s rukom na stomaku, stoji – na muškarcu! Njemu su sve četiri na zemlji, na licu mu se vidi da mu nije lako, ali šta će, kao i svi mi muški – šuti i trpi! :) Pitam ih mogu li ga sat-dva odmijeniti, ali ona ne dozvoljava, a na pitanje šta je toliko skrivio, samo mi odsječno, bez prava na dalju raspravu, kaže „Zna on!“ :)

Šta je još zanimljivog u Calwu? Odlična zbirka minerala, kristala i fosila u uredu za mirovinsko savjetovanje, valjda pokazatelj umirovljenicima da će se, ako predugo požive, pretvoriti u fosile :), muzejčić kože u jednoj privatnoj kućici, trenutno zatvoren, spomen-ploča nekom dr. Heinzu za koga iz popratnog teksta ne shvatih je li više frizer ili pjesnik, uglavnom radi „s humorom i zabavom“, a spomenik mu podiže „njegov rukometaš“, nekoliko starih fontana s figurom lava na središnjem stupu, a radi se o lavu sa grba grada, koji je tu preuzet sa grba grofova Calw. Ima i još nekoliko spomenika, jedan modernistički, Renea Dantesa, ljubičica od indijskog mramora, a dva ispred poslovnica „Sparkasse“: nasmijani siromašak sa zavežljajem i štapom, to je prvi, a drugi dva muškarca koji se nešto svađaju, a žena se okrenu i energično ode; mora da ih je ona i posvađala :) Na pločniku i jedna kamena žaba, stotinjak metara dalje kamena kornjača, ispred jednog izloga talijanske ženske mode dva janjeta i djevojka „uhvaćena“ u kadar dok iza stakla preuređuje izlog. Pa jedna kanta za smeće kojoj je vlasnica sašila vunenu haljinu da joj ne bude hladno u ove zimske dane, potom prastaro kameno točilo iz kojeg, umjesto vode, „teče“ „voda“ izrađena od plavičaste keramike, svašta i tim umjetnicima na um padne :) Na mnogim zgradama zabilježen božićni blagoslov, samo što ovdje, umjesto našeg G + M + B, stoji C + M + B – Melkior i Baltazar su isti, a Gašpar je Caspar. Kako god, i ovdje su sveti kraljevi, samo što se Nijemci ne stide, kao mnogi naši kršćani, da im to stoji na kući. Jedan dio grada, malo dalje od središta, službeno se tretira kao „Alkoholfreie Zone“ – eto, a sve nešto zezaju nas u Bosni, točnije u jednom njenom dijelu, kako u birtijama nema alkohola :) Na jednom trgiću u samom gradskom središtu slika kakvu nigdje ovdje ne vidjeh: po tlu je razbacano na desetine opušaka – uh, pa zar je to Njemačka?!

M.J. | Bljesak.info / Jadno muško! :)

Družim se i sa djelatnicama gradskog informativnog punkta u jednoj od brvnara podignutih povodom predstojećih blagdana, a svraćam i u dječju igraonicu na otvorenom, spustiti se koji put niz tobogan i zavući se u brod koji tone u pijesak - sit sam ja više ozbiljnosti, još će ispasti da, umjesto što obilazim grad, nešto i radim :) U blizini je, na šetalištu uz rijeku, lijep paviljon, a preko puta ljupka crveno-crna kućica na kojoj ne piše ništa, ali ljepotom i posebnošću svejedno upada u oči; na zidu joj kameni srednovjekovni grb – nije Calwa, nije Württemberga, nije njemački, a čiji je, pojma nemam.Fotografiram i „Villu Wagner“, a nema smisla zaobići ni kuću podignutu ko zna kad, a obnovljenu 1777. godine, u kojoj je, zajedno za svojim sinom Johannom Valentinom, od 1632. godine do smrti živjela i radila liječnica i iscjeliteljica Maria Andreä.

U istoj kategoriji je i rodna kuća biologa i ljekarnika Josepha Gartnera (1732.-1791.) i još nekih malo manje poznatig iz njegove „familije“, kao i zgrada prve apoteke koju su otvorili upravo Gartneri, te gradska vijećnica, od glave do pete„zamotana“ u skele i najlone, budući da je u toku obnova zgrade. Ovdje bih komotno mogao staviti točku na putopiščić, ali ne mogu odoliti ne poviriti i u susjedni Hirsau, mjestašce s tek nešto više od 2000 stanovnika, koje, iako je neko vrijeme imalo status grada, danas također pripada Calwu, a dijeli ih tek nekoliko stotina metara nenaseljenog prostora.

U malom Hirsauu se, naime, nalaze ostaci jednog od najvažnijih i nekad najvećeg samostana uopće na čitavom njemačkom govornom području. Velebno zdanje, od kojeg su danas uglavnom vidljivi samo brižljivo konzervirani ostaci, posvećeno je, kao i evangelička crkva u Calwu, svetim Petru i Pavlu.

M.J. | Bljesak.info / Detalj iz samostana svetih Petra i Pavla u Hirsauu

Izgrađen je krajem 11. stoljeća, posvećen 1091., a zapaljen 1692. godine, tijekom tzv. Palatinskog rata, od strane vojske francuskog generala Mélaca. Tada su izgorjeli i dvorac te kasnogotički klaustar, građen 1474.-1503. godine, od kojih su danas vidljivi samo vanjski zidovi i temelji unutarnjih prostorija, a u čitavom kompleksu pošteđeni su samo kapela svete Marije i 37 metara visok romanički sjeverni toranj. E, sad, ovo „kapela“ treba shvatiti vrlo uvjetno, budući da je, recimo, možda tek nešto malo manja od sarajevske katedrale, ali je u odnosu na zapaljenu crkvu doista samo „crkvica“.

Od 1959. godine se prostor nekad najveće, oko 100 metara(!!!) duge samostanske crkve, koristi za održavanje ljetnog glazbenog festivala, a kao pozornica služi nekadašnji oltarni prostor, sam velik kao jedna prosječna crkva. Nasred „pozornice“ drveni križ. Po unutarnjim zidovima nekadašnje utvrde postavljena je stalna izložba starih nadgrobnjaka. Ukrasi na zidovima klaustra prelijepi, a vidjeh ih na još nekim mjestima po Njemačkoj. Unutar samostana nalazio se i visoki vodoskok sa izvorom ljekovite vode, jednim od brojnih u ovom kraju, po kojim je Hirsau poznat kao banjsko mjesto, a malih banja i danas ima mnogo. Uz samostan se nalazi i Lovačka utvrda, valjda najveća lovačka zgrada na svijetu, a uz nju je i osmostrani lovački toranj.

Ispod kompleksa, koji zauzima gotovo čitav stari dio grada, nalazi se novi, sadašnji samostan, s likovnim prikazom na zidu iznad kapije u kojem neka dvojica, pretpostavljam Petar i Pavao, miluju jelena. Hirsau se, naime, prvotno zvao Hirschau, a pošto je jelen na njemačkom hirsch, eto odgovora na pitanje otkud jelen na zidu i otkud Lovačka utvrda. Jelengrad.

A kad kažem da spomenuti samostan, iako izgrađen 1091. godine, nije nastariji u Hirsauu?! Stvarno nije, jer je tu negdje već 765. godine spominje crkva svetog Nazareja. U nju su oko 830. godine iz Milana, zaslugom grofova Calw, doneseni zemni ostaci svetog Aurelija, kome su u čast oko 1000. godine podignuti crkva i samostan. Ne zna se što je bilo s prvotno izgrađenim zdanjem, ali zna da je 1049. godine papa Lav IX. naložio da samostan bude ponovnoizgrađen, što je izvršeno deset godina kasnije, kada je podignuta trobrodna romanička bazilika s tornjem i dvije masivne obrambene kule te samostan s klaustrom. Nakon što su redovnici 1092. godine preselili u puno veći te od napada i poplava sigurniji samostan svetih Petra i Pavla, Aurelijev samostan polako je gubio na značaju. U 16. stoljeću najveći dio kompleksa je srušen, a crkva je dugo služila kao skladište, gimnazijska zgrada pa čak i kao štala.

Da slavna povijest ne bi netragom nestala, renovirana je samostanska zgrada i u njoj je sada smješten muzej, a crkva je očišćena i sada ponovno služi prvotnoj namjeni. „Razgledam“ je u potpunom mraku – otključana je, ali svjetla nema, a ja uzalud tražim prekidač, nigdje ga :( Danas je to, nakon ponovnog posvećenja, obavljenog 1956. godine, katolička crkva i sjedište katoličke župe, iako je dugo bio pod upravom reformista. Kao kad bi, recimo, pravoslavci u Drvaru pozvali katolike i rekli im: Evo, braćo, mi imamo i viška crkvenog prostora, a vi nemate, neka ova crkva odsad bude vaša! U dijelu samostanskih zgrada sada su smješteni porezni ured i drugi uredi općinske uprave.

I jedan i drugi samostan, oba sagrađena kao benediktinski, više su puta mijenjali „vlasnike“, pogotovo tijekom Tridesetogodišnjeg rata, a sve je ovisilo o tome jesu li u nekom razdoblju vojnički jači bili pristaše katoličanstva ili protestantizma.

M.J. | Bljesak.info / Rokerica na motoru

Pored ceste što prolazi rubom grada tri skulpture slavnog njemačkog kipara Petera Lenka. Jedna prikazuje generala Mélaca s bakljom, a meni ostaje nejasno zašto se slavi neko ko je zapalio jedan od najvećih, tada možda i najveći samostan u Europi. Druga je Wilhelm von Hirsau (oko 1030.-1091.), predstojnik samostana, ali i istaknuti glazbenik, astronom i teološki reformator;držao je papinu stranu te time uspio neutralizirati grofove Calw koji su željeli imati apsolutnu dominaciju nad samostanom. Zamjerio se i s mnogim redovnicima, budući da je uveo visok stupanj discipline i poslušnosti poglavarima u čitavom benediktinskom redu, a također i oštre kazne zbog kršenja pravila. Treći kip prikazuje rokericu na motoru: vesela, s prvim točkovima odignutim uvis, da ne kažem od zemlje, jer su sva tri kipa postavljena visoko na stupovima.

Posljednje mjesto koje ću posjetiti u Hirsauu je džamija. Podigli su je turski doseljenici, i to izvan grada, uza samu šumu. Kupola joj je zaklonjena drugim zgradama, a minareta nema, pa se verem brdašcem iznad kompleksa s te strane ograđenog žicom. Odmah do džamijskog dvorišta parking pa pilana čiji su vlasnici također Turci. Čitav okolni prostor kao da se nalazi negdje u Bosni, a ne u Njemačkoj: nered i improvizacija. Negdje u podsvijesti očekujem da ću i ovdje naći izbjeglice koje čekaju na red, baš kao ispred katoličke crkve svetog Josipa u Calwu, ali...

Mnogi njemački i austrijski gradovi svojedobno su za počasnog građanina proglasili Adolfa Hitlera, a gotovo svi su nakon 1945. godine stornirali takvu odluku. Hirsau ga je proglasio i tako je ostalo do danas odluka nikad nije povučena. Ovdašnji mediji su se time pozabavili samo uzgred, napisa bi – makar je to daleko od Njemačke - sigurno bilo desetorostruko više da, recimo, Trebinje ili Banja Luka počasnim građaninom proglase Radovana Karadžića.

Na kraju se penjem na povisoko brdo s kojeg se Hirsau vidi kao na dlanu, sav, svaka zgrada i kuća. Fotografija za rastanak, do ponovnog viđenja, jednom, nekad...